“I hate the indifferent. I believe that living means taking sides. Those who really live cannot help being a citizen and a partisan. Indifference and apathy are parasitism, perversion, not life. That is why I hate the indifferent.

The indifference is the deadweight of history. The indifference operates with great power on history. The indifference operates passively, but it operates. It is fate, that which cannot be counted on. It twists programs and ruins the best-conceived plans. It is the raw material that ruins intelligence. That what happens, the evil that weighs upon all, happens because the human mass abdicates to their will; allows laws to be promulgated that only the revolt could nullify, and leaves men that only a mutiny will be able to overthrow to achieve the power. The mass ignores because it is careless and then it seems like it is the product of fate that runs over everything and everyone: the one who consents as well as the one who dissents; the one who knew as well as the one who didn’t know; the active as well as the indifferent. Some whimper piously, others curse obscenely, but nobody, or very few ask themselves: If I had tried to impose my will, would this have happened?

I also hate the indifferent because of that: because their whimpering of eternally innocent ones annoys me. I make each one liable: how they have tackled with the task that life has given and gives them every day, what have they done, and especially, what they have not done. And I feel I have the right to be inexorable and not squander my compassion, of not sharing my tears with them.

I am a partisan, I am alive, I feel the pulse of the activity of the future city that those on my side are building is alive in their conscience. And in it, the social chain does not rest on a few; nothing of what happens in it is a matter of luck, nor the product of fate, but the intelligent work of the citizens. Nobody in it is looking from the window of the sacrifice and the drain of a few. Alive, I am a partisan. That is why I hate the ones that don’t take sides, I hate the indifferent.”
 Antonio Gramsci





Marksizam i književnost, Antonio Gramsci (Školska knjiga, Zagreb, 1964.)

Zašto se broj 17 smatra nesretnim u Italiji?

"There are lots of different possible reasons:

In Latin the number 17 is written XVII, which is an anagram of VIXI (I lived, so I’m dead).

The Pythagorean school hated this number because it is beetween 16 and 18, two perfect numbers because are the representation of quadrilateral (4x4 and 3x6)

Another possible reason is related to the Teutoburg Battle, where the legions 17 18 and 19 where destroyed by the Germans and permanently disbanded because bringers of bad luck

In the Bible the Great Flood begins the 17th of the second month (Genesis 7:11)

In the “Smorfia Napoletana” (a book used to interpret dreams and convert them into numbers) the number 17 is “La disgrazia” (the disgrace)

E. Baldino"



Tko je ubio Lauru Palmer?

ja jučer, duboko u šumi, duboko u sebi...

Evo, došla je i prva subota u mjesecu, vrijeme je za žongliranje, vještine tijela i duha i nadmoć vještina, prezentiranje ih u javnom prostoru jednom mjesečno u prvu subotu u mjesecu kao elasticitet, snaga, vještina, talent i umijeće, pa i umijeće otpora ljudskog tijela i mozga dominaciji per se, u svakom pogledu goreg od tebe kad želi te dominirati eto tako, jer je tako u njegovu apeninskom selu, koje je napustio i sjašio na tvoj glavni gradski trg za koji plaćaš pristojbe i namete za održavanje javnih površina, sjašio stvoriti neravnotežu između sela i grada i izjednačiti ih, izjednačiti mozak i koljena, u pustoš oboje, najprije je opustio sela, sad ide opustiti gradove, pa mozak, jer je dobio nadnicu za zaglupljivanje i određivanje kako ću se obući u svom gradu i državi, i da trebamo klečati Rimu, bravo, bravo žongleri i jogeri, žongleri svih zemalja, ujedinimo se! Prva subota u mjesecu, od sad za žongliranje i divne vještine i talente akrobata, žonglera i pantomimičara nasuprot teroru rata vjera u koji križarski rat nas uvlače apeninci manifestacijama klečanjem protiv klanjanja, rekonkvista, za svoj račun i zlato.

Retrofuturizam (pridjev retrofuturistički ili retrofuturistički) je pokret u kreativnim umjetnostima koji pokazuje utjecaj prikaza budućnosti stvorenih u ranijem razdoblju. Ako se futurizam ponekad naziva "znanošću" usmjerenom na predviđanje onoga što će se dogoditi, retrofuturizam je sjećanje na to predviđanje. Karakteriziran spojem staromodnih "retro stilova" s futurističkom tehnologijom, retrofuturizam istražuje teme napetosti između prošlosti i budućnosti, te između otuđujućih i osnažujućih učinaka tehnologije. Primarno reflektiran u umjetničkim kreacijama i modificiranim tehnologijama koje ostvaruju zamišljene artefakte svoje paralelne stvarnosti, retrofuturizam se može promatrati kao "oživljavajuća perspektiva svijeta". (citat)






Današnji futurizam

Na vijest da je umro Paul Auster, potražila sam u svojoj knjižnici njegov STAKLENI GRAD po prisjećanju gdje bi se knjiga otprilike mogla nalaziti, i čudom, zaronivši u drugu vitrinu, prvu sam pretražila jer sam bila kraj nje ali sam i imala osjećaj da tu knjiga nije, nije me osjećaj varao, jer davno sam ga čitala, ali kako imam fin osjećaj za sve svoje knjige i lokaciju i frekvenciju, jedino kad ih On uzme premještati po stanu po svome, što me strašno ljuti, jer onda ih više ne mogu naći bez cjelodnevne potrage s neizvjesnim ishodom, ali evo, Austera sam našla od druge, čak bi se moglo reći iz prve, ako zanemarim prvi pokušaj traženja za koji sam unaprijed znala da će biti neuspio, a pristupila sam mu iz komfora, kad sam već tu kraj regala, idem najprije tu tražiti. Naravno, kad bi čovjek precizno znao, onda se to ne bi zvalo – traženje, a gdje nema traženja nema ni nalaženja, i tako sam našla svog Austera, a obično smrću i završavanjem djela, a i objavom smrti pisca diljem svijeta, ta mala knjižice nakako postane još značajnija, i ponovo okrećem stranice tražeći mu dušu, koja je tu ostala.



„Njegovi noćni razgovori s Virginijom Stillman bili su kratki. Iako je sjećanje na poljubac u Quinnovim mislima još uvijek bilo snažno, nije došlo do daljnjeg romantičnog razvoja događaja. Quinn isprva bijaše očekivao da će se nešto dogoditi. Nakon tako obećavajućeg početka bio je siguran kako će se gospođa Stillman na koncu naći u njegovim rukama. Međutim, njegova se poslodavka vrlo brzo sakrila iza poslovne maske i niti jednom nije spomenula onaj osamljeni trenutak strasti. Možda Quinn bijaše zabludio u svojim nadanjima, trenutačno se obmanjujući Maxom Workom, čovjekom koji se uvijek okoristio takvim situacijama. Ili je jednostavno posrijedi bilo to da je Quinn počeo snažnije osjećati vlastitu usamljenost. Bijaše prošlo mnogo vremena otkad je neko toplo tijelo bilo uz njega. Jer činjenica je bila da je počeo žudjeti za Virginijom Stillman od trenutka kad ju je ugledao, dobrano prije poljupca. Ni sadašnji nedostatak hrabrosti nije ga priječio da je i dalje ne zamišlja nagom. Svake su noći Quinnovom glavom prolazile lascivne slike, te iako su se izgledi da postanu stvarnost doimali malima, bile su ugodnom razonodom. Puno kasnije, dugo nakon toga što je postalo prekasno, shvatio je da duboko u sebi bijaše njegovao vitešku nadu kako će slučaj riješiti tako blistavo, da će Petera Stillmana izbaviti od opasnosti tako brzo i neopozivo, da će kod gospođe Stillman pobuđivati želju onoliko dugo koliko će to on željeti. To je, naravno, bila pogreška. Ali od svih pogreški što ih je Quinn od početka do kraja počinio, nije bila ništa gora od drugih.
Bilo je to trinaestog dana otkako je počeo raditi na slučaju. Quinn se te večeri ozlovoljen vratio kući. Bio je obeshrabren, spreman da digne ruke od svega. Usprkos igrama što ih bijaše igrao sa samim sobom, usprkos pričama što ih bijaše izmislio kako bi mogao nastaviti dalje, slučaju je izgleda nedostajalo nešto bitno. Stillman je bio luckasti starac koji je zaboravio na svoga sina. Moglo bi ga se slijediti sve do konca vremena i svejedno se ne bi ništa dogodilo. Quinn podigne slušalicu i nazove Stillmanov stan.
"Baš se spremam odustati", rekao je Virginiji Stillman. "Iz svega što sam vidio, Peteru ne prijeti opasnost."
"Upravo na to nas on želi navesti da pomislimo", odgovori žena. "Nemate pojma koliko je pametan. I koliko je strpljiv."
"On možda jest strpljiv, ali ja nisam. Mislim da tratite svoj novac. A ja tratim svoje vrijeme."
"Jeste li sigurni da vas nije opazio? To bi moglo sve promijeniti."
"Ne bih stavio svoj život na kocku zbog toga, ali da, siguran sam."
"Što onda kažete?"
"Kažem da se nemate zbog čega brinuti. Barem ne zasad. Ako se kasnije nešto dogodi, obavijestite me. Dojurit ću na prvi znak nevolje."
Nakon kraće stanke Virginia Stillman reče: "Možda ste u pravu." Zatim, nakon sljedeće stanke: "Ali tek toliko da me donekle umirite, pitam se da li bismo se mogli nagoditi."
"Ovisi o tome što imate na umu."
"Samo ovo. Probajte još nekoliko dana. Da budemo potpuno sigurni."
"Pod jednim uvjetom", reče Quinn. "Morate mi dopustiti da to uradim po svome. Bez ograničenja. Moram imati odriješene ruke kako bih mogao razgovarati s njim, ispitivati ga, prodrijeti do srži stvari jednom zauvijek."
"Ne bi li to bilo riskantno?"
"Ne morate se brinuti. Neću mu otkriti svoje namjere. Neće čak ni naslutiti tko sam i što kanim."
"Kako će vam to poći za rukom?"
"To je moja stvar. Imam u pripremi sve moguće trikove. Morate samo imati povjerenja u mene."
"Pristajem, idem dalje. Pretpostavljam da neće biti bolno."
"Dobro. Treba mi još nekoliko dana, a onda ćemo vidjeti na čemu smo."
"Gospodine Auster?"
"Da?"
"Strašno sam vam zahvalna. Peter se tako dobro osjeća u protekla dva tjedna, a ja znam da je to zbog vas. Stalno govori o vama. Vi ste mu... ne znam... poput junaka."
"A kako se gospođa Stillman osjeća?"
"Ona se osjeća manje-više isto."
"Drago mi je da to čujem. Možda će mi jednoga dana dozvoliti da joj iskažem svoju zahvalnost."
"Sve je moguće, gospodine Auster. Trebali biste to zapamtiti."
"Hoću. Bio bih lud kada ne bih." "

(odlomak)

Jutros rano sam se probudila
Bio je Praznik rada
Planirala sam izlet u šumu
Ali oblačno i tmurno je već sada

Čitam kuhaju se opet prvomajski grahovi
Po zelenim dolinama lijepe naše
Listam po internetu tradicije po svijetu
Svud marševi i transparenti a u nas iz tona graha praše :)))))))))))))))))))))))))))

Bogati sindikalci kukaju kako je teško
I nemoguće živjeti od plaće radničke i mirovine
Barica se rastala jer joj je Štef celu penziju zapil
Stišće sirotinja remen na zadnju rupicu širom domovine

Dignem se nevoljko entuzijazma je sve manje
Vani pustoš i nikog u ogromnom naselju
Reket za održavanje, grafiti, zapuštenost i čamotinja
Takvo je kroz prozor stvarno sranje

Grahovu dolinu prelijeću za milijardu eura kupljeni Rafalei
Na praznik protiv ugnjetavača i podplaćenog rada
Umjesto crvenih karanfila, slobode, bratstva i jednakosti
Probijanje zvučnog zida, čelik i vojna parada

Ne tako daleko takvi bombardiraju gradove
Od zvuka se ledim a da trebamo se ponositi svud piše
I građane što samo živjet žele ubijaju
I tisuće žena, djece i muškaraca sad više ne diše

Na kog bacaju bombe?

Otvaram Politički leksikon na stolu kraj Googleovog sata
„RADNIČKO-SOCIJALISTIČKA INTERNACIONALA
osnovana u Hamburgu 1923.
Prekinuta je izbijanjem Drugoga svjetskog rata...“

„Natjerali su vas da se borite – bijeli protiv obojenih, domaći protiv stranaca, selo protiv sela, a na svijetu zapravo postoje samo dvije vrste ljudi – oni koji rade, i oni koji ne rade. Vi radite, a oni ne. To je sve što trebate znati o svom neprijatelju.“



"DŽEMPER ZA VINOGRAD: Rudarsko svjetlo radničke nade – “Matewan” Johna Saylesa
„Natjerali su vas da se borite – bijeli protiv obojenih, domaći protiv stranaca, selo protiv sela, a na svijetu zapravo postoje samo dvije vrste ljudi – oni koji rade, i oni koji ne rade. Vi radite, a oni ne. To je sve što trebate znati o svom neprijatelju“, izgovara sindikalist Joe Kenehan rudarima u štrajku 1920. godine. Štrajk u Matewanu dramatizirao je John Sayles 1987. godine, a zašto je taj film rudarsko svjetlo radničke nade pročitajte u novom „Džemperu za vinograd“.

Što borba za radnička prava, glas Dartha Vadera, alt-folk kantautor Bonnie Prince Billy i spot za pjesmu Born in the U.S.A. Brucea Springsteena imaju zajedničkog?

Doznat ćete ako pročitate ovaj članak. Ali prije toga trebate pregrmjeti malo statistike.

U posljednjih tridesetak godina postotak radnika u Sjedinjenim Američkim Državama koji su članovi nekog sindikata smanjio se s 20 posto 1983. godine na 10,3 posto 2021. To je nastavak trenda smanjenja koji je započeo 1954. kada je članstvo u sindikatima bilo na vrhuncu, te iznosilo 35 posto radnika. Situacija je opasna i zabrinjavajuća, pogotovo kada se uzme u obzir kakve su žrtve radnici i radnice morali podnositi u vrijeme kada su sindikati tek bili u nastanku i borili se za svoje mjesto pod suncem, suprotstavljajući se golemoj i ubojitoj (doslovce) kapitalističkoj mašineriji. Nije se stoga loše povremeno prisjetiti tih početaka. Kada je bilo mnogo patnje, bola, krvi i smrti.

Ali i nade.

U jednom od prošlih izdanja Džempera za vinograd pisali smo o krvavom incidentu u Ĺdalenu u Švedskoj iz 1931. godine, kada je vojska usmrtila petoro ljudi. Danas ćemo se posvetiti masakru u Matewanu i načinu na koji je prikazan u istoimenom igranom filmu Johna Saylesa, američkog nezavisnog filmaša koji je široj javnosti poznatiji kao autor kultnih video spotova za Brucea Springsteena poput Glory Days, I'm on Fire i Born in the U.S.A. Eto poveznice broj jedan.

Film počinje u trenutku u kojem Stone Mountain Cole Company, tadašnja rudarska megakorporacija, smanjuje plaće rudarima. Radnici odlučuju štrajkati, i u pomoć im dolazi Joe Kenehan, sindikalni oganizator, kojeg šalje United Mine Workers (sindikat koji još uvijek postoji). Već pri dolasku Joe svjedoči situaciji u kojoj lokalni, bijeli rudari fizički nasrću na hrpu crnih radnika pristiglih iz Alabame, koje predvodi Few Clothes u maestralnoj interpretaciji Jamesa Earla Jonesa (široj javnosti poznatiji kao glas Dartha Vadera u Ratovima zvijezda).

Crni radnici tako ni krivi ni dužni postaju meta, jer im je kompanija prešutjela da u Matewan dolaze raditi kao štrajkolomci. Osim njih, pristižu i Talijani koji su u Ameriku došli trbuhom za kruhom i nemaju gotovo nikakvog iskustva rada u rudnicima. To je miješanje rudarske populacije inače bila prokušana taktika rudarskih kompanija kojom su sprječavale da se radnici sindikaliziraju, smatrajući da će teško prevazići međusobne razlike i netrpeljivosti. Joeov je pristup sindikalnom organiziranju i štrajkovima Gandhijevski put nenasilja – vatrenim govorom preklinje rudare da ne posežu za jednako prljavim sredstvima kao njihovi poslodavci te da ostanu čistih ruku. Taj govor vrijedi prenijeti u cijelosti jer, kada bi se riječ „rudar“ zamijenila s, npr. „građevinski radnik“ ili „taksist“ ili „dostavljač“, mogao bi se od riječi do riječi držati i danas:

„Želite da vas tretiraju kao ljude? Da prema vama budu pošteni? Pa, za tu rudarsku kompaniju vi niste ljudi. Vi ste alat. Poput lopate, ili kolica za ugljen, ili potporne grede. Iskorištavat će vas dok se ne istrošite ili ne slomite, ili dok se rudnik ne sruši na vas, i onda će nabaviti novi alat. I svejedno im je koje je boje i odakle dolazi. Boli ih briga koliko ugljena možete iskopati ili koliko dugo vaša porodica ovdje živi. Ako stojite sami, vi za te ljude niste ništa više od govna. Mislite da je ovaj čovjek vaš neprijatelj? [pokazujući na Few Clothesa] Ovo je radnik! Bilo koji sindikat koji ne prihvati ovog čovjeka nije sindikat nego jebeni klub. Natjerali su vas da se borite – bijeli protiv obojenih, domaći protiv stranaca, selo protiv sela, a na svijetu zapravo postoje samo dvije vrste ljudi – oni koji rade, i oni koji ne rade. Vi radite, a oni ne. To je sve što trebate znati o svom neprijatelju.“

Njegova ideja radničke solidarnosti biva prihvaćena, što je kasnije bez riječi izraženo u lijepoj i emotivnoj sceni u kojoj trojica rudara – jedan bijeli Amerikanac, jedan crni Amerikanac i jedan Talijan – zasviraju zajedno i to svaki na svom instrumentu, u svojoj glazbenoj tradiciji, zajedno stvarajući jedinstvenu i prekrasnu melodiju. U toj je sceni, kao i u cijelom filmu, sadržan Saylesov humanizam i optimizam, u kojem pokazuje kako su ljudi u svom najboljem i najjačem izdanju kada djeluju zajednički.

Na žalost, složna idila kratko traje. Kao što je u to vrijeme bilo uobičajeno, rudarska kompanija ne preza ni od kakvih trikova i metoda kako bi suzbila štrajk te spriječila sindikalno organiziranje. U Matewan šalju privatnu detektivsku kompaniju Baldwin-Felts kako bi obavila njihov prljavi posao. S obzirom na to da većina rudara živi u smještaju koji je u vlasništvu rudarske kompanije, neumoljiva logika „detektiva“ kaže da dok štrajkaju nisu zaposlenici kompanije i stoga nemaju pravo živjeti u prostorima koji su u njenom vlasništvu. Naoružani i nemilosrdni, čitave radničke obitelji preko noći izbacuju na cestu, nakon čega one nastavljaju živjeti u improviziranom izbjegličkom naselju izvan grada, spavajući u šatorima. Okrutnost detektiva u filmu nije nimalo predimenzionirana nego je, štoviše, još i ublažena. Kao što kaže i sam Sayles, stvarni detektivi bili su još i gori – trovanje mlijeka koje je Crveni križ slao djeci rudara u štrajku samo je jedan od primjera njihove okrutnosti.

Radnici se solidariziraju i odolijevaju raznoraznim pokušajima zastrašivanja dok ih detektivi kontinuirano pokušavaju isprovocirati raznim metodama. U tome konačno i uspiju kada hladnokrvno prerežu grkljan jednom od maloljetnih mladića koji rade u rudniku. Joe pokušava rudare odvratiti od sukoba, no nikakav pacifizam ne može zaustaviti bijes i gnjev zbog smrti nevinog mladića. U sekvenci koja bi vrlo lako mogla pripadati i nekom vesternu, rudari i detektivi koji predstavljaju rudarsku kompaniju sukobljavaju se. Bilanca sukoba sedmoro je mrtvih detektiva i trojica rudara, među kojima je i Joe. Njegova filmska smrt nije slučajna, jer utjelovljuje neuspjeh nenasilnog pristupa rješavanju problema u situaciji u kojoj jedna strana ne preza ni od kakvih brutalnosti. Unatoč gubicima, rudari su odoljeli, ujedinjeni kao nikad, i uspjeli barem za kratko spriječiti pokušaj razbijanja štrajka. Joe je pao kao žrtva te borbe, ali sindikalnu štafetu preuzet će petnaestogodišnji Danny, najmlađi rudar kojeg tumači Will Oldham iz vremena prije nego što će postati Bonnie Prince Billy. Sindikalizam je postao njegova nova religija koju će propovijedati od tog dana nadalje.

Nije slučajno što je Sayles odlučio ekranizirati događaje iz Matewana, s obzirom na to da prikazuju veliku pobjedu rudara i trenutak u povijesti u kojem se sindikalni plamen poput požara počeo širiti Amerikom. Želi nas podsjetiti na vrijeme optimizma i zanosa, u kojem se – barem za trenutak – činilo da bi povijest mogli ispisivati radnici, a ne poslodavci.

Jer je u stvarnosti nakon Matewana uslijedio niz poraza za radnički pokret. Šerif Sid, koji je stao na stranu rudara, mučki je ubijen pred svojom ženom s petnaest hitaca iz pištolja dok je nenaoružan hodao prema sudnici. Taj je događaj bio povod pokolju na Blair Mountainu, najvećem radničkom ustanku u povijesti Sjedinjenih Američkih Država. Preko 10.000 naoružanih rudara sukobilo se s tri tisuće štrajkolomaca i redarstvenika. Nakon njihovih inicijalnih uspjeha, intervencijom predsjednika Hardinga na lokaciju je poslana profesionalna vojska koja je razbila prosvjed, uz konačnu bilancu od preko stotinu mrtvih. Nije slučajnost što je Hardingov tajnik riznice i bliski suradnik Andrew Mellon, jedan od tada najbogatijih ljudi u Americi, bio vlasnik rudnika. Kapitalistička država je, očekivano, stala na stranu rudarskih kompanija i njihovih vlasnika, na štetu rudara. Nakon toga, članstvo u sindikatima doživjelo je velik pad, i oporavilo se tek u godinama nakon Drugog svjetskog rata.

Iako Saylesov film ima pokoju manu, poput pretjerano crno-bijelog prikazivanja detektiva i rudara, pri čemu su jedni prikazani kao arhi-zlikovci a drugi poput junaka iz partizanskih filmova, u srcu njegovog filma gori svjetlo jednako jako poput onog na rudarskim naglavnim svjetiljkama početkom stoljeća. Ono osvjetljava davno zaboravljene predjele i zakutke u kojima se kriju bolni i krvavi počeci radničke borbe, i služi kao podsjetnik na period kada su ljudi bili spremni dati svoj život u borbi za više dobro, za prava i bolje sutra onih koji će doći nakon njih. Na vrijeme kada ih nije bilo strah suprotstaviti se detektivima, vojsci, vladajućem poretku, i staviti sve na kocku zbog svojih uvjerenja.

To je nešto čega se nije loše podsjetiti u današnje doba kada broj članova sindikata opada i kada postoji realna prijetnja da će ono za što su se generacije i generacije radnika borile i izborile propasti. Kao što će nakon bankrota rudarske kompanije za koju je radio reći Terry Steele, jedan od potomaka rudara iz Matewana: „Stvari za koje su se borili u matewanskom masakru iste su za koje se borimo i danas. Ono što su naši preci ostvarili, danas nam se oduzima. Izgleda kao da smo počeli sat okretati unazad.“

No, umjesto predaje i prepuštanja malodušju, trebamo prihvatiti ono najdragocjenije što nam Saylesov film nudi: nadu. Jer postoje znakovi da se stanje stvari polako počinje mijenjati: u posljednjih nekoliko godina potpora američke javnosti sindikatima počela je rasti. Radnici platformskih kompanija već se neko vrijeme bore za svoja prava i neke su bitke već dobili. Time nastavljaju borbu koja je započela prije više od jednog stoljeća. Radnici iz Matewana, Ĺdalena i tisuća drugih mjesta istrčali su svoju dionicu štafete, mnogi od njih pritom dajući i svoje živote.

Sada je na nama red da istrčimo svoju.

Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg - Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.

Naslovna fotografija: snimak zaslona YouTube, Radnička prava
Tekst napisao:

Filip Peruzović"

https://radnickaprava.org/tekstovi/clanci/dzemper-za-vinograd-rudarsko-svjetlo-radnicke-nade-matewan-johna-saylesa

Jedan tip
Umro je naprečac
I stan je ostao ženi
Nakon dugog braka
Pitali su ju dobri ljudi
Kako joj je sada samoj
Rekla je
Da nikad u životu
Nije bila sretnija

Oznake: brak, obitelj, svetinja